Silbenske kazališne potrage i posvete

Na malom otoku Silbi, gdje se kulturni život koncentrira na ljeto, a tijekom godine odvija u rijetkim i dragocjenim impulsima, svako umjetničko događanje nosi težinu. Ovog se srpnja festival malih izvedbenih formi, prošle godine pokrenut pod imenom Kazalište u koferu, pošavši od ideje predstavljanja predstava koje stanu u kovčeg, a u organizaciji Društva za poboljšanje kvalitete života na otoku Silbi VARH, održao pod novim imenom – Teatron. Time je festival preuzeo simboličnu obvezu: čuvati uspomenu na teatrologinju i lutkologinju Teodoru Vigato, idejnu začetnicu festivala, koja je preminula nedugo nakon njegova pokretanja, a čiji je teatrološki i pedagoški rad zadužio hrvatsko lutkarstvo. Njezinom posvećenošću festival se ujedno nadaje kao prostor u kojem i najmanja predstava može progovoriti ozbiljnim umjetničkim jezikom.

Plesni solo Milana Tomášika / Snimila Ana Horvat

Autorski projekt Vinka Radovčića Kamo idemo, tata / Snimio Pero Lovrović

Talijanski lutkar Giulio Settimo u predstavi Clap, clap,
koju izvodi s Anselmom Luisijem / Snimio Pero Lovrović

Festivalski program ove je godine bio podijeljen u dva bloka: lutkarski i dramski. Od 15. do 19. srpnja Silba je bila u znaku lutkarskih predstava namijenjenih djeci, s time da je većina predstava bila usmjerena djeci starijoj od tri godine. Jednako tako i radionički sadržaji. Ako se iza izbora predstava krije namjera da kazalište u sredine u kojima su predstave više iznimka nego pravilo usadi klica i pobudi interes u najmlađima, onda je takav potez donekle opravdan. No šteta je da se lutkarstvo, koje je i inače opterećeno atributom kazališta za djecu, i dalje predstavlja kao umjetnički izraz usmjeren djeci premda su (ili premda bi) lutkarske predstave za odrasle trebale biti uobičajene u repertoarima lutkarskih kazališta i premda itekako mogu biti kompleksne i refleksivne.

Umjetnički voditelj Igor Tretinjak okupio je međunarodni i domaći program: Lutkovno gledališče Ljubljana donijelo je Turlututu Matije Solce u izvedbi jedne od najboljih europskih lutkarica Maje Kunšič, dok se talijanski lutkar Giulio Settimo predstavio predstavama Clap, clap, koju izvodi s Anselmom Luisijem, i Pulcinella Disaster Show. Domaći GIG teatar, odnosno Toni Leaković i Dorian Vicić, premijerno je izveo Zamisli samo…, predstavu inspiriranu otočnom legendom o vampiru Pankoguli.

Djeca su se smijala i zabavljala, publika opuštala u neopterećenoj atmosferi, a radionice (za djecu) pod vodstvom GIG-ovaca i Marijane Matoković približile su im lutke i klauneriju. Ipak, nije se moglo oteti dojmu da su se izvedbe uglavnom oslanjale na „laki“ humor i jednostavne gegove. A tu je i neizostavno pitanje: ako na otoku nema redovitog kazališnog repertoara, nije li upravo festival prilika da se i najmlađoj publici pokaže kako kazalište može biti i drukčije, odnosno složenije, promišljenije, izazovnije?

Drugi dio festivala, održan potkraj srpnja i početkom kolovoza, omogućio je ozbiljniji dijalog s publikom. Predstava Teatra Thalassa Majčin dan, adaptacija drame Astra Borisa Senkera u režiji Dubravke Crnojević-Carić donijela je duodramu snažnog emocionalnog naboja, a autorski projekt Vinka Radovčića Kamo idemo, tata? povezao je osobnu ispovijest i društvenu refleksiju u monodramskoj formi. Festival je zatvoren plesnim solom Milana Tomášika Dancing Through the Summer.

Teatron je i dalje tek u začecima, ali upravo zato njegovo usmjeravanje ima presudnu važnost. Ako ostane tek niz zabavnih predstava u srcu ljeta, postat će ugodan dodatak turističkoj sezoni. Ako pak ustraje na spajanju različitih izvedbenih formi, na balansiranju zabavljačkog i umjetničkog, može postati događajem koji će Silbi, njezinim stanovnicima i posjetiteljima značiti mnogo više – festival koji nije tek epizoda, nego orijentir kako graditi i ugraditi kazalište u život male otočke zajednice.

I najmanja lutka ili monodrama mogu imati relevantnu umjetničku snagu. A upravo to je pitanje koje se pred Teatronom otvara – hoće li ostati mjesto lakog smijeha ili će se razviti u prostor u kojem kazalište, bez obzira na format, ima težinu i značenje?